Područje grada Splita koje obuhvaća naziv tzv. Splita 3, gradskog megaprojekta s kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, je prostor površine cca 340 hektara u istočnom dijelu tadašnje gradske periferije, koji uokviruju stambena naselja Sv.Mande i Blatine na istoku, zatim Balkanska (danas Vukovarska) ulica i njen produžetak na sjeveru, groblje Lovrinac i područje Žnjana i Dragovoda na istoku, te, konačno, morska obala na jugu. Sam termin Split 3 izvorno potječe od tadašnjeg administrativnog naziva za to područje grada – tzv. trećeg gradskog rajona. Naime, cjelokupni gradski prostor bio je u to vrijeme  organiziran i planiran u devet „gradskih rajona“ sa po 30 – 40 tisuća stanovnika (pet ih se nalazilo na splitskom poluotoku, dva u Kaštelima, te po jedan u solinskom bazenu, odnosno u poljičkom priobalju), a prostor Splita 3 „pokriva“ prostor najistočnijeg od pet poluotočkih rejona.

No naziv Split 3 ukazuje i na velike ambicije nositelja ovog projekta da uistinu izgrade jedan novi grad koji će se nasloniti na do tada izgrađene prostore Splita. Naime, približno 40 tisuća stanovnika živjelo je u središnjem dijelu grada izgrađenom do 1945. godine (taj se prostor označio kao tzv. Split 1); daljnjih 40 tisuća stanovnika smjestilo se u stambenim naseljima izgrađenim između 1945. i 1965. godine (tzv. Split 2). Split 3 trebao je stvoriti životni prostor za novih 40 tisuća stanovnika, te u potpunosti ne samo riješiti tada aktualnu stambenu krizu u Splitu nego i osigurati stambeni prostor za prirodno i imigracijsko povećanje splitskog stanovništva u budućnosti. Bilo je predviđeno da se projekt realizira tijekom sedam godina u razdoblju između 1970. i 1975. godine; već 1973. godine očekivalo se zadovoljenje svih aktualnih stambenih potreba budući da bi svako splitsko domaćinstvo tada već trebalo imati svoj stan! Naravno, ništa se od takvih pretjerano ambicioznih i nerealnih ciljeva nije realiziralo…